Aleksa Šantić bio je bosanskohercegovački pjesnik i akademik srpske nacionalnosti. Od 1904. do 1912. godine nastale su njegove najljepše pjesme. Njegova poezija i pjesništvo najbolje se mogu opisati kao spoj tradicije i modernosti toga doba. Njegova uspješnost u književnom životu bila je obrnuto proporcionalna privatnom životu, koji na kraju završava u razočarenju, tuzi i bolesti sa svega 56. godina života od tada neizlječive bolesti.
Obrazovanje
Završio je trgovačku školu u Trstu, budući da je iz trgovačke obitelji koja nije imala razumijevanja za njegov pjesnički poziv.
Privatni život
Rodio se u Mostaru 27.5.1868. godine. Život je proveo u rodnom Mostaru, a nakon smrti njegovog oca brigu o obitelji preuzima očev brat. Aleksa je imao dva brata, Jeftana i Jakova te sestru Radojku. Ona se udala za njegova prijatelja Svetozara Ćorovića.
Ljubav prema pjesništvu dijelio je s bratom Jeftanom, ali on nije uspio dostići uspješnost Alekse te je njegovo pjesništvo bilo manje poznato.
Po pitanju ljubavnog života, Šantić se vrlo mlad već zaljubljuje u Anku Tomlinović. No, nju ostavlja zbog pritiska svoje pravoslavne obitelji koja nije odobravala njegov izbor. U tom trenutku života bio je vrlo razočaran sa sobom i smatrao se velikim kukavicom. Anka je bila njegova velika ljubav i posvetio joj je brojne pjesme, no njihova ljubav nije bila moguća u to vrijeme. Ona je na kraju otišla iz Mostara i udala se za starijeg gospodina iz Zagreba.
Ipak, spletom okolnosti, Aleksa Šantić nešto kasnije upoznaje Mostarku Zorku Šolu, koja ga napušta i ostavlja slomljenog srca. Upravo je njegov nesretni ljubavni život bio inspiracija za njegovu ljubavnu poeziju.
Mnogi su mislili kako je Šantić bio zaljubljen i u Eminu kojoj je posvetio svoju poznatu pjesmu „Emina“, međutim ona je imala tek jedanaest godina kada je pjesma objavljena. Pjesma je nastala kao rezultat narudžbe beogradskog lista, a cilj je bio opisati Bošnjake iz toga kraja. Iako je riječ o ljubavnoj pjesmi, ona nije napisana iz ljubavi prema Emini.
Aleksa Šantić preminuo je od tuberkuloze 2.2.1924. godine u Mostaru.
Posao
Aleksa Šantić se po završetku trgovačke škole vraća u rodni Mostar gdje postaje predsjednik Srpskog pjevačkog društva „Gusle“. Takva pozicija bila je od iznimne važnosti za upoznavanje poznatih književnika toga doba poput Svetozara Ćorovića, Jovana Dučića, Osmana Đikića i drugih. Upravo kretanje u takvim književnim krugovima doprinijelo je pjesničkom razvoju Alekse Šantića.
Osim pjesničke i književne angažiranosti, s piscima svoje generacije Svetozarem Ćorovićem i Jovanom Dučićem imao je veoma važnu ulogu u borbi za narodna prava, a osim toga bio je i vrlo značajna ličnost u borbi protiv austrougarske okupacije BiH.
Šantićeva poezija puna je ljubavnog naboja i tužnih emocija koje je vjerojatno crpio iz svog nesretnog ljubavnog života. Njegov najveći strani uzor bio je Heinrich Heine, a od domaćih Vojislav Ilić i Jovan Jovanović – Zmaj. Njegova ljubavna poezija razvijala se također pod utjecajem bošnjačkih ljubavnih pjesama tj. sevdalinki. Također, osim sevdalinki, poseban utjecaj je imala čitava narodna književnost, uključujući i baladu, romansu te narodnu epsku pjesmu.
Atmosfera Šantićevih ljubavnih pjesama tipična je bošnjačka, prožeta baštama i beharima, a djevojke koje se pojavljuju kao likovi vrlo su izazovne i bajkovite, ali pomalo mistične. Također, vrlo prisutan motiv njegovih pjesama je upravo motiv čežnje. Jedna od takvih najpoznatijih je pjesma „Emina“.
“Emina” je prvotno objavljena 1902. godine i to u časopisu “Kolo”. Tek šest godina poslije Aleksa Šantić odlučio ju je izmijeniti i postaviti u knjigu “Pjesme”. U posljednjoj verziji ispala je mnogo sažetija, ali prema brojnim književnim kritičarima i puno bolja od prve verzije. Upravo te promjene dokazuju kako se Šantić razvijao kao pjesnik i kako je radio na svom pjesničkom umijeću.
Spomenuta pjesma jedna je od njegovih najuspješnijih i najpoznatijih pjesama.
Što se tiče glavnih motiva njegove poezije, pjesnik svoje drage promatra iz sjene pa često upravo motiv ljubavi prerasta u tugu zbog neostvarene i nesretne ljubavi. Osim motiva ljubavi i čežnje, druge Šantićeve pjesme imaju rodoljubni karakter.
Pjesma takvog karaktera, naziva “Ostajte ovdje”, objavljena je 1896. na prvoj stranici u prvom izdanju časopisa „Zora“ koji je Aleksa Šantić 1986. godine u Mostaru osnovao s Jovanom Dučićem i Atanasijem Šolom.
Njegova najznačajnija djela su zbirke pjesama: „Pesme“ (1891, 1895, 1901, 1908, 1911), „Na starim ognjištima“ (1913.), „Pjesme“ (1919.) , „Pjesme“ (1925.). Osim zbirki pjesama pisao je i drame u stihu: „Pod maglom“ (1907.) „Moja otadžbina“ (1908.), Hasanaginica (1911.), Anđelija (1912.).
1907. Mostar ga je izabrao kao jednog od svoja četiri predstavnika za prvu skupštinu Narodne organizacije. Međutim, već godinu dana kasnije Šantić se krenuo razbolijevati. Tijekom Prvog svjetskog rata biva zatvoren te optuživan zbog svojih pjesama. No, završetkom rata izabran je u Mostaru za člana Srpskog odbora. Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 3.2.1914. godine.
Najveća postignuća
Godine 1896. osnovao je književni časopis Zora, zajedno s Dučićem i Atanasijem Šolom. Taj časopis izlazio je bez prekida do 1901. godine. Pratio je književne teme s južnoslavenskih prostora, ali i s europske književne scene. Vlada u to vrijeme nije dopuštala nikakvo političko uplitanje u časopisima pa je „Zora“ od samih početaka bila vrlo književno orijentirana.
Šantićev život poslužio je kao osnova za filmsku biografiju Moj brat Aleksa. Glavnu ulogu igrao je srpski glumac Branislav Lečić. Film Moj brat Aleksa rađen je u suradnji sarajevske produkcijske kuće „Forum“, televizije Sarajevo i televizije Ljubljana. Film je premijerno prikazan 1991. godine.
Lik Alekse Šantića nalazi na 10 konvertibilnih maraka. Jedno selo u Somboru u Vojvodini nosi njegovo ime, a u rodnom Mostaru nalazi se njegov kip u prirodnoj veličini. Smješten je parku koji nosi njegovo ime, a pored njega se nalazi i kip Emine.
Autor: I.O.
Komentiraj