Nikola Martić

Nikola Martić je pjesnik kojega neki ubrajaju među hrvatske, a drugi među bosanskohercegovačke književnike. Ova dvojba proizlazi iz toga što je Martić odrastao i stekao obrazovanje u rodnoj BiH, a u kasnijoj fazi života je kao književnik djelovao u Hrvatskoj. Od nacionalnog svrstavanja njegove ostavštine ipak je važniji Martićev doprinos pjesništvu s ovih prostora.

Obrazovanje

Martić je osnovnu školu završio u rodnim Višićima, nakon čega je pohađao gimnaziju u Čapljini. Srednjoškolsko je obrazovanje, međutim, nastavio u Grafičkoj školi u Sarajevu. Godine 1959. tako stječe zvanje litografa.

Godine 1962. upisao se na Filozofski fakultet u Sarajevu kao izvanredni student studija književnosti. Međutim, ubrzo je zanemario studij u korist vlastitih pjesničkih sanjarija. Ovakav će odnos prema životu za ovog pjesnika biti karakterističan i u kasnijem životu koji će, podređujući sve svojem pjesničkom pozivu, proživjeti u besparici.

Privatni život

Nikola Martić rođen je 5.8.1938. godine u mjestu Višići kraj Čapljine na jugu Bosne i Hercegovine.
Sedamdesetih je godina pao u nemilost jugoslavenskih vlasti jer je, s još nekoliko lokalnih intelektualaca, 1971. godine potpisao javnu izjavu o položaju hrvatskoga jezika, po uzoru na „Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“ koju su hrvatski jezikoslovci 1967. godine sastavili kako bi istaknuli autonomiju hrvatskog jezika nauštrb tzv. „srpskohrvatskoga“.

Založivši se za ovo pitanje, Nikola Martić se usput i politički svrstao među ideološki „problematične“ Jugoslavene. Posljedica ovog političkog istupa bila je ta da je Martiću prišivena titula svojevrsnog izdajnika, te više nije bio dobrodošao u rodni kraj.

Martić se naknadno iz Sarajeva prvo preselio u Dubrovnik, a zatim i u Split gdje je do kraja života živio kao slobodni umjetnik, sve manje mareći za ovosvjetovne posjede.
Dočekao je kraj života u Splitu 29.1.2013. godine. Dan kasnije pokopan je u nikad zaboravljenim rodnim Višićima.

Iako je za života uspio steći određeni ugled u pjesničkim krugovima, život je provodio na marginama društva i van dosega svake slave ili osobnog utjecaja. Čak postoji anegdota da su lokalne novine, nakon vijesti da je umro veliki pjesnik, u njegovom nekrologu objavile fotografiju krivog čovjeka, ne znajući ni kako je Martić zapravo izgledao.

Posao

Nikola Martić je svoju književnu karijeru započeo 1955. godine, objavivši po prvi put neke od svojih pjesničkih uradaka u mostarskoj tiskovini po imenu Mlada Hercegovina.

Za života je izdao zbirke pjesama Vrtovi zemlje humske (1964.), Bogumilska bajka (1971.), Sedmo godišnje doba (1972.), Svanuće davnina (1975.), Duša i tijelo (1982.), Zavjetno stablo (1990.) i Košulja od lišća (1999.).
Objavio je i narativnu poemu Znamen (1968.) te zbirku poezije za djecu po imenu Stablo nasred svijeta (1987.).

Martićeva poetika najčešće se opisuje kao pjesnički diskurs prožet duhom egzistencijalizma. Propitivanje ljudske sudbine i smisla postojanja neke su od tema kojima se ovaj pjesnik stalno vraća. No, usprkos tome što je dobar dio života proveo gotovo zaboravljen i prezren od društva, egzistencijalizam u njegovim djelima nije nihilistički, već je to jedan dirljivo optimistični egzistencijalizam.

Iako je proživio zrelu dob van rodne zemlje, Nikola Martić nikad nije zaboravio odakle potječe. Tako je u mnogim svojim djelima često isticao pripadnost rodnoj Hercegovini, služeći se pjesničkim motivima koji su predočavali neke prepoznatljive aspekte hercegovačke tradicije i povijesti.

Nikola Martić je, pišući o malim ljudima i skromnim prilikama svoga kraja, pokušavao izreći neke velike i univerzalne istine o ljudskoj egzistenciji u kojima se može prepoznati svatko.

Najveća postignuća

Za života, Nikola Martić je uspio izdati devet knjiga stihova. Bio je član Društva hrvatskih književnika u Zagrebu i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne.

Godine 1980. i 1985. u Sarajevu mu izlaze izabrani stihovi.

Kao njegovo najvažnije djelo danas se spominje Martićeva prva zbirka pjesama, Vrtovi zemlje humske.

Autor: B.K.

Komentiraj

*