Predrag Matvejević

Predrag Matvejević je bio bosanskohercegovački i hrvatski književnik, sveučilišni profesor, esejist, intelektualac, humanist, kozmopolit i poliglot. Jedan je od naših najprevođenijih književnika u svijetu. Od 2002. godine je bio član Akademije nauka i umjetnosti u BiH. Bio je i predsjednik Znanstvenog vijeća Mediteranskog laboratorija u Napulju te doživotni potpredsjednik Međunarodnog PEN kluba u Londonu.

Obrazovanje

Nakon školovanja u rodnom Mostaru, Predrag odlazi na studij francuskog jezika i književnosti u Sarajevu. Studij je na kraju završio u Zagrebu, a 1967. godine je disertacijom o angažiranom i prigodnom pjesništvu doktorirao na Sorboni u Parizu. Ondje je 1994. godine obranio habilitaciju za redovnu profesuru.

Privatni život

Rođen je 7.10.1932. godine u Mostaru. Njegov otac Vsevoloda Nikolajevič Matvejevič ruskog je podrijetla. Rođen je u ukrajinskoj Odesi, a nakon povratka iz ratnog zarobljeništva u Njemačkoj 1945. godine dolazi u Mostar gdje je radio kao sudac.

Majka Angelina Pavić bila je Hrvatica iz Bosne i Hercegovine, a njezina strana obitelji imala je bitan utjecaj na Predragov rani odgoj u katoličkoj sredini. Ona je imala samo 18 godina kad se udala za Predragova oca, dok je on imao 51 godinu.

1974. godine je uputio pismo tadašnjem predsjedniku Jugoslavije Josipu Brozu Titu. Predložio mu je da se povuče sa svih funkcija i upravljanje državom prepusti mladim ljudima. Kako je u to vrijeme pisao za francuske novine i časopise, posebno za Le Monde, nitko ga nije dirao zbog pisma.

Njegova supruga Mirjana nije znala da je napisao pismo Titu, a za njega je saznala kad su je kolegice na poslu pitale kako je Predrag, jer su čule da je završio u bolnici, odnosno ludnici.

Matvejević je uvijek govorio kako ga je u životu odredila francuska književnost i kako mu je najlakše pisati na francuskom jeziku. Njegova supruga je govorila da je bio iznimno predan profesorskom pozivu, da je bio samoprijekoran i da je unosio cijelog sebe na predavanjima pa bi poslije njih bio potpuno iscrpljen.

Kraj života je dočekao u jednom domu za umirovljenike u Zagrebu. Preminuo je 7.2.2017. godine.

Posao

Predrag Matvejević je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu od 1959. do 1991. godine predavao francusku književnost. Početkom rata napušta Zagreb i od 1991. do 1994. godine predavao je slavenske književnosti na Trećemu pariškom sveučilištu.

Godine 1989. osnovao je jugoslavensku političku partiju UJDI, a 1992. godine je na izborima u Hrvatskoj bio službeni kandidat za hrvatski Sabor na izbornoj listi projugoslavenske partije SDU Branka Horvata.

Kasnije je u razdoblju od 1994. do 2007. godine bio redovni profesor na Sveučilištu La Sapienza u Rimu, a kao gostujući profesor radio je na raznim sveučilištima: École des langues orientales, New York University i Université catholique de Louvain.

Njegovo najpoznatije književno djelo “Mediteranski brevijar”, izdano u Zagrebu 1987. godine, prevedeno je na 23 jezika, a u Italiji je prodano u više od 300 tisuća primjeraka. Knjiga je nastala gotovo slučajno.

Tadašnji urednik u Slobodnoj Dalmaciji Bože V. Žigo je zamolio Matvejevića da napiše jedan tekst o Mediteranu. On je u redakciju poslao članak od 14 kartica, a zatim je taj tekst počeo postupno proširivati da bi na kraju od njega nastala knjiga, zahvaljujući kojoj je kasnije bio jedan od kandidata za Nobelovu nagradu.

Bio je savjetnik Europskog povjerenstva za politiku spram Sredozemlja i član Vijeća političke stranke SRP, Stipe Šuvara te prijatelj nekadašnjeg talijanskog premijera i predsjednika Europske komisije Romana Prodija.

Matvejević je bio perfekcionist pa je zbog toga stalno mijenjao, ispravljao i dorađivao svoje tekstove. S obzirom na to da je uvijek sumnjao u sebe i ono što radi te je smatrao da njegov rad nikoga ne zanima, kolumne i tekstove koje je objavljivao u časopisima i medijima nije želio skupiti u knjigu.

Bio je jedan od intelektualaca s Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji su 1989. godine osnovali Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu – prvu neovisnu političku asocijaciju u tadašnjoj Jugoslaviji. Bio je i član Savjeta časopisa “Novi Plamen”.

Zbog počinjenog djela klevete i uvrede hrvatskog književnika i urednika Mile Pešorde, Općinski sud u Zagrebu je 2.11.2005. godine Matvejevića osudio na kaznu zatvora od pet mjeseci i dvije godine uvjetno.

Povod sudskom procesu i presudi bio je njegov članak pod nazivom “Naši talibani”, objavljen u Jutarnjem listu. Matvejević je u članku za Milu Pešordu, Momu Kapora, Ivana Aralicu i još neke pisce zahtijevao “sud stroži od Haaškoga tribunala”, a Pešordu je nazvao odgovornim za zločine u BiH.

Presudu su osudili novinarsko društvo i Reporteri bez granica te Ivo Sanader, koji je u to vrijeme bio hrvatski premijer.

Matvejević je tada odbio uložiti žalbu, a medijima je izjavio da ne priznaje ni sud ni presudu. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 2010. godine odbio zahtjev tadašnjeg hrvatskog državnog odvjetnika Mladena Bajića za poništenjem pravomoćne presude i potvrdio je njezinu zakonitost.

Francuski filozof i pisac Bernard-Henry Levy je tada ispred desetak uglednih europskih intelektualaca (Umberto Eco, Michael Foessel, Claudio Magris, Salman Rushdie, Peter Sloterdijk i dr.) u članku objavljenom u pariškom Le Mondeu i na američkom portalu The Huffington Post pozivao hrvatske vlasti da ne upućuju Matvejevića na izdržavanje zatvorske kazne.

Najveća postignuća

Predrag Matvejević je bio jedan od najznačajnijih publicista u jugoistočnoj Europi. Njegovo možda najpoznatije djelo, “Mediteranski brevijar”, prevedeno je na 23 jezika, a knjiga “Razgovori s Krležom” objavljena 1969. godine, doživjela je niz reizdanja te je jedno od glavnih dokumentacijskih djela o Krleži.

Primio je dva počasna doktorata u Italiji i jedan u Francuskoj, a 2002. godine dodijeljen mu je počasni doktorat na Sveučilištu Džemal Bijedić u Mostaru.

2016. godine je grupa od šezdesetak talijanskih novinara, književnika, sveučilišnih profesora, filmskih i kazališnih djelatnika, direktora časopisa i kulturnih institucija potpisalo inicijativu da se Predragu Matvejeviću dodijeli Nobelova nagrada za književnost. Jedan od začetnika te ideje bio je i poznati talijanski književnik Umberto Eco.