Isak Samokovlija bio je bosanskohercegovački liječnik i književnik, a pisao je djela s bosansko-židovskom tematikom. Njegov književni pravac je realizam. Pisao je o svom narodu i mukama s kojim se suočavao, a na pisanje je gledao kao na vrstu duga prema tom svom narodu.
Njegove pripovijetke su nailazile na pozitivne kritike velikih pisaca kao što su Meša Selimović i Ivo Andrić, a njegovim najboljim djelom se smatra “Nosač Samuel” iz 1946. godine.
Obrazovanje
U Sarajevu je završio Prvu gimnaziju koju je pohađao i Ivo Andrić, a nakon toga studij medicine u Beču.
Privatni život
Rođen je 3.9.1889. godine u Goraždu. Njegova obitelj se u Goražde doselila iz Bugarske, iz mjesta Samokov po čemu su i dobili prezime Samokovlija, a podrijetlom su bili sefardski Židovi. Roditelji Moša i Rifka su osim njega imali još troje djece.
Isak je djetinjstvo proveo u Goraždu, a veliki utjecaj na njegovo književno djelo je imalo upravo odrastanje uz rijeku Drinu, što se najbolje vidi iz njegove pripovijetke “Sunce nad Drinom”. Svoje đačke, a zatim i gimnazijske dane je proveo na Bjelavama.
Bio je u braku s Bečankom Heddom Bruner s kojom je dobio troje djece, Mišu, Mirjanu i Rikicu. Isak je volio prirodu i tu je ljubav prenosio na svoju djecu, a učio ih je i da vole sve ljude, bez obzira na razlike. Njegovoj djeci se u početku nije sviđalo što im otac piše jer bi se zatvarao u sobu i nisu ga smjeli ometati, ali su kasnije postali svjesni važnosti njegova rada i kao odrasli postali i više nego ponosni na oca.
Isak Samokovlija je bio poznat po svojoj dobroti, nesebičnosti i pružanju pomoći onima kojima je ona trebala. Bio je ugledan liječnik i pisac, a družio se s brojnim poznatim umjetnicima iz tog vremena.
Kćer Mirjana je nakon njegove smrti otvorila minijaturni obiteljski muzej gdje se mogu vidjeti prostorije u kojima je on pisao svoje pripovijetke. Mirjana je jednom prilikom rekla da je njezin otac pisao strpljivo i polako. Brisao je i dopunjavao rečenice sve dok nije bio zadovoljan napisanim, a u trenucima kad je bio dobro raspoložen, znao je čitati djela ukućanima kako bi čuo njihovo mišljenje.
Umro je 15.1.1955. godine u Sarajevu, a sahranjen je na starom židovskom groblju na padinama Trebevića. Meša Selimović je nakon njegove smrti optužio zajednicu da se nemarno odnosila prema liku i djelu Isaka Samokovlije koji je toliko pridonio bosanskohercegovačkoj književnosti.
Posao
Nakon završetka studija u Beču, Isak Samokovlija je kao liječnik radio u Goraždu, Fojnici i Sarajevu. Iako je imao puno posla kao liječnik, kad bi završio s poslom noću bi pisao jer je pisanje bilo njegova velika ljubav pa ga je to zapravo odmaralo.
Svoje je tekstove dugi niz godina držao neobjavljene u ladici. Pisao je za svoju dušu i suosjećao sa svakim likom, a nije ni pomislio da će mu ti tekstovi jednog dana donijeti popularnost. Prva pripovijetka koju je izdao je bila “Rafina avlija” iz 1927. godine. Pripovijetka predstavlja simbol borbe nad mržnjom, a Samokovlija je njome nastojao razbiti predrasude o Židovima kao isključivo bogatom narodu.
Dvije godine kasnije je objavio i svoju prvu zbirku pripovijetki – “Od proljeća do proljeća”, kroz koju je opisao život siromašnih sarajevskih židova, običnih radnika.
Kao liječnik je radio i u bolnici na Koševu, gdje je i dočekao Drugi svjetski rat. Do početka rata je bio šef jednog odjela u toj bolnici, a onda ostaje bez posla. Morao je nositi žutu traku s Davidovom zvijezdom koja je bila obilježje kojim su nacisti obilježavali Židove u Drugom svjetskom ratu.
Kasnije je od strane ustaša zatvoren i odveden u logor u Sarajevu, odakle je uspio pobjeći u proljeće 1945. godine i nakon toga se krio do kraja rata. Kasnije je bio na raznim pozicijama u bosanskohercegovačkim i jugoslavenskim književnim krugovima.
Od 1948. do 1951. godine je uređivao književni časopis “Brazda”, a nakon toga je sve do smrti radio kao urednik u Izdavačkom poduzeću “Svjetlost”.
Osim već spomenutih, napisao je i sljedeća djela: “Nosač Samuel”, “Solomunovo slovo”, “Hanka”, “Plava Jevrejka”, “Fuzija”, “On je lud”, “Tragom života”, “Priča o radostima” i “Đerdan”.
Na temelju pripovijetke “Hanka” je počeo pisati i scenarij za istoimeni film, ali je u međuvremenu došlo do nesuglasica s redateljem filma Slavoljubom Slavkom Vorkapićem pa se Samokovlija odrekao autorstva za spomenuti film koji je realiziran tek nakon njegove smrti. Puno prije toga je 1932. godine Narodno kazalište u Sarajevu izvodilo njegovu dramu “Plava Jevrejka”, koja je kod kazališne publike izazvala veliko zanimanje.
Osim odrastanja u Goraždu, veliki utjecaj na njegov literarni rad je imao i njegov liječnički poziv. Kao liječnik je s ljudima proživljavao različite situacije, boli, radosti, rađanje i umiranje, a razne ljudske sudbine je zabilježio u svojim pripovijetkama.
Najveća postignuća
Mnogi poznati bosanskohercegovački pisci su odali počasti i isticali vrijednost djela Isaka Samokovlije. Meša Selimović je za njega rekao da je, izuzmemo li Ivu Andrića, najbolji bosanski pisac poslije Petra Kočića, a sam Ivo Andrić ga je nazvao jednim od najboljih pisaca koje je Bosna i Hercegovina dala.
Jedna od osnovnih škola u Sarajevu nosi njegovo ime, a u Goraždu se tradicionalno održava manifestacija “Dani Isaka Samokovlije”.
Komentiraj