Vitomir Lukić bosanskohercegovački je književnik, kritičar i putopisac. Pisao je prozne pripovijetke, eseje, priče, romane, književne i likovne kritike, poeziju, novinske članke i drugo. Prvo djelo je objavio 1965. godine, a riječ je o zbirci pripovijedaka “Soba za polaznike” u kojoj se pokazao kao pisac već definiranog i zrelog stila. Meša Selimović ga je u jednom razgovoru 1967. godine svrstao među najveće mlade nade bosanskohercegovačke književnosti.
Obrazovanje
Osnovnu školu je pohađao u Donjem Vakufu, a zatim odlazi u Banja Luku gdje je završio prvi razred Srednje tehničke škole. Srednjoškolsko obrazovanje je nastavio u Slavonskom Brodu, odakle je otišao na studij jugoslavistike i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
Privatni život
Rođen je 24.9.1929. godine u Zelenika u Crnoj Gori, gdje je njegov otac bio zaposlen u službi željeznice.
Umro je 30.5.1991. godine u Sarajevu, a iza sebe je ostavio bogatu književnu ostavštinu čija je tematika često i danas relevantna.
Posao
Vitomir Lukić je radio kao profesor hrvatskog jezika i književnosti u Konjicu, Sarajevu te u New Delhiju u Indiji. U razdoblju od 1964. do 1966. godine je kao dopisnik za novinski list Oslobođenje slao tjedne putopisne reportaže iz Indije.
Po povratku u Sarajevo je radio u Učiteljskoj školi, a kasnije kao urednik u obrazovnom programu na Radio-televiziji Sarajevo.
Među Lukićevim najznačajnijim djelima nalaze se zbirke pripovijedaka “Sanovnik nasmijane duše”, “Zaustavljeni kalendar” i romani “Album” te “Hodnici svijetloga praha”, za koje je bio višestruko nagrađivan.
Bio je supotpisnik i glavni redaktor Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku koja je potpisana početkom 1971. godine.
Mnogo njegovih neobjavljenih tekstova je pronađeno u rukopisima poput njegove nedovršene zbirke putopisa iz Indije pod naslovom “Samsara – točka vremena” ili romana radnog naziva “Djetinjstvo u Donjem Vakufu”.
Bio je jedan od najsvestranijih i najsuptilnijih bosanskohercegovačkih intelektualaca tog vremena. Osobito dobro je poznavao likovnu umjetnost, što se dobro vidi iz njegove esejistike.
Lukić bavio i politikom. Bio je potpredsjednik Hrvatske demokratske zajednice u Bosni i Hercegovini, te ministar vjera poslije prvih demokratskih izbora u prvoj vladi Bosne i Hercegovine 1991. godine.
1992. godine je pri granatiranju Mostara uništena štamparija u kojoj su se nalazila njegova sabrana djela u deset svezaka pa se neki dijelovi njegova opusa smatraju izgubljenima.
Njegov opus je najpoznatiji po karakteristično lirskoj pozi koja je često ritmična, lingvistički jako kompleksna i sklona posuđivanju tuđih riječi, izraza, arhaizama te novokovanica. Njegov stilski izražaj je inspiriran pravcima modernizma koji su djelovali na području Europe od 1920-ih.
Posljednji roman koji je Lukić objavio su “Hodnici svijetlog praha”.
Najveća postignuća
Vitomir Lukić je dobitnik nagrade Udruženja književnika BiH te nagrada izdavačkih kuća “Svjetlost” i “Veselin Masleša”. Njegova djela prevedena su na pet jezika, uključujući i hindu.
Izbor iz njegovog opusa 1985. godine je uvršten u izdanje “Književnost naroda i narodnosti u BiH u 50 knjiga” u kojoj se nastojalo skupiti sva značajna djela nastala na području BiH.
Njegov roman “Album” iz 1968. godine je uvršten među deset najboljih bosanskohercegovačkih romana dvadesetog stoljeća.
Komentiraj