Dragan Čović

Dragan Čović je predsjednik HDZ-a BiH i bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda. Bio je direktor mostarskog poduzeća SOKO, a član HDZ-a BiH je od 1994. godine. Protiv njega je vođeno nekoliko sudskih procesa, ali je do sada u svakom od njih oslobođen krivnje.

Obrazovanje

Osnovnu i Srednju tehničku školu strojarskog usmjerenja je završio u Mostaru.

1979. godine je diplomirao, a 1989. godine magistrirao na Strojarskom fakultetu u Mostaru. Doktorirao je 1996. godine na Sveučilištu u Mostaru.

Privatni život

Rođen je 20.8.1956. godine u Mostaru kao dijete Franje i Mare Čović. U braku je s odvjetnicom Bernardicom Čović i imaju dvije kćeri, Danijelu i Sanju.

On je uz Bakira Izetbegovića, Milorada Dodika i Zlatka Lagumdžiju jedan od najbogatijih političara u BiH. On i supruga Bernardica su većinu nekretnina koje posjeduju kupili ili dobili na poklon do 2003. godine.  Nakon što su protiv njega otvorene istrage, nekretnine je kupovala njegova supruga u ime rodbine, a kasnije je neke od njih dobila na poklon pa tako i zemljište u mostarskom naselju Bare, gdje su izgradili vilu vrijednu oko 5 milijuna konvertibilnih maraka. Kuća se prostire na površini veličine pola nogometnog igrališta, a na imanju se osim popratnog objekta nalaze i malo dječje igralište, bazen i uređeni travnjak.

Čoviću je prvu nekretninu, kuću s dvorištem od 640 kvadrata u Ljutom Docu, dobio na poklon od pokojnog oca Frane 1997. godine. Tri godine kasnije je uz ovu kuću kupio tri parcele ukupne površine 260 kvadratnih metara, koje je platio samo 3.000 njemačkih maraka.

U vrijeme dok je bio direktor “Sokola”, njegov punac je postao vlasnik trosobnog stana i garaže u Zagrebu. Sam Čović je prije napuštanja “Sokola” 1998. godine od tog poduzeća na korištenje dobio stan površine 100 kvadratnih metara u Mostaru. Godinu i pol kasnije je sa suprugom otkupio ovaj stan plativši ga certifikatima u vrijednosti od oko 33.000 KM, a jedanaest godina kasnije ga je prodao za 190.000 KM.

Posao

Čović je 1980. godine počeo raditi u tehnologiji i kontroli mostarskog poduzeća SOKO,  a kasnije prelazi u rukovodstvo, da bi 1992. godine postao generalni direktor te firme i tu je funkciju obnašao do 1998. godine.

Također je radio kao viši asistent na Strojarskom fakultetu u Mostaru, a kasnije je postao prvo izvanredni, a zatim redovni profesor na Filozofskom i Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.

1996. godine je postao član Županijskog odbora HDZ-a BiH Hercegovačko-neretvanske županije, a nakon toga i predsjednik Glavnog odbora HDZ-a BiH.

1998. godine postaje zamjenik premijera i ministar financija u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, a 2002. godine je izabran za člana Predsjedništva BiH. S te funkcije ga je u ožujku 2005. godine smijenio visoki predstavnik Paddy Ashdown nakon što je na Sudu BiH protiv njega potvrđena optužnica za zloupotrebu položaja i nesavjestan rad u službi. Čović je optužen da je od braće Lijanović tražio i primao darove, a zauzvrat im je pomagao nezakonitim vršenjem svojih službenih dužnosti, čime je Mesnoj industriji “Lijanovići” i tvrtki “Lijanovići” pomogao da izbjegnu određena plaćanja i tako oštetio proračun BiH za 1,9 milijuna maraka.

Prvostupanjskom presudom iz 2006. godine je osuđen na pet godina zatvora, ali je Sud BiH godinu dana kasnije ukinuo presudu i proglasio se ne nadležnim, a predmet je ustupljen Županijskom sudu Sarajevo koji je Čovića 2012. godine oslobodio krivnje.

HDZ BiH je na lokalnim izborima koji su se održali 2004. godine izgubio neke od ključnih općina, što je izazvalo podjele unutar stranke. Konzervativce je predvodio Bariša Čolak, a umjerene Čović. Stranku su dodatno podijelili pregovori oko tadašnjih ustavnih reformi, a pomutnju je unijela i Čovićeva pobjeda na unutarstranačkim izborima koji su se održali u lipnju 2005. godine. Čovićev protukandidat je bio Božo Ljubić koji ga je optužio za prevaru. U to vrijeme je nastao najveći raskol unutar HDZ-a BiH, što je rezultiralo osnivanjem HDZ-a 1990, na čijem čelu se našao Božo Ljubić.

Čović se 2009. godine ponovno našao pred sudom, a ovaj put zbog optužbe da je donosio odluke o utrošku sredstava za kupnju stanova određenim osobama. U travnju 2010. godine je oslobođen optužbi ali je mjesec dana kasnije protiv njega potvrđena treća optužnica za zlouporabu položaja.

Tužiteljstvo Hercegovačko-neretvanske županije ga je teretilo da je zajedno s ostalim članovima Upravnog odbora Javnog poduzeća Hrvatske pošte i telekoma HPT donio odluku da se dug od oko 4,7 milijuna KM, koje je ovo poduzeće imalo prema u to vrijeme već nepostojećem Ministarstvu obrane HVO, prenese na tri privatne firme koje su kasnije naplatom dugovanja postale većinski vlasnici dionica Eroneta.

Čović je u vrijeme tih događanja bio zamjenik premijera FBiH, ministar financija FBiH i predsjednik Upravnog odbora HPT-a. Vrhovni sud BiH je na kraju donio odluku da je prijenos duga nezakonit pa je Eronet vraćen u vlasništvo HPT-a, a on je 2013. godine oslobođen optužbi zbog apsolutne zastare krivičnog djela.

Na općim izborima 2010. godine Čović je izabran u Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, ali je umjesto toga zauzeo delegatsko mjesto u Domu naroda. Na općim izborima četiri godine kasnije, izabran je za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Te 2014. godine je kao jedan od prioriteta spominjao promjenu Izbornog zakona koji je omogućavao preglasavanje Hrvata, kritizirao je bošnjačku politiku i isticao da ona marginalizira Hrvate, a izjavio je i da je 90 posto financijskih tokova u rukama Bošnjaka te se zalagao za odlazak Ureda za visokog predstavnika BiH.

Njegovu kandidaturu na tim izborima su podržavali tadašnji hrvatski predsjednik Ivo Josipović i predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko, a službenu podršku HDZ-a iz Hrvatske je dobio 13.9.2014. godine, kada je tadašnji hrvatski premijer Tomislav Karamarko stigao u posjetu Jajcu i Mostaru. Podršku su mu dali i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić te predsjednik Europske pučke stranke Joseph Daul.

2017. godine su se u medijima pojavile informacije da je protiv Dragana Čovića na pomolu podizanje optužnice za ratne zločine. Prema pisanjima medija on je u razdoblju od svibnja 1993. do polovice 1994. godine kao generalni direktor poduzeća SOKO tražio od upravnika logora Heliodrom da za potrebe poduzeća “ustupi” deset zatvorenika.

Senat Sveučilišta u Zagrebu mu je u svibnju 2018. godine dodijelio počasni doktorat čije izglasavanje nije prošlo glatko. Prijedlog o dodjeli doktorata je mjesec dana prije toga iznio rektor Damir Boras, a tu odluku je tada i naširoko objasnio iz čega se izveo zaključak da Čovića treba proglasiti počasnim doktorom jer veliki broj Hrvata koji iseljavaju iz Bosne i Hercegovine upućuje u Hrvatsku i tako pomaže da se snažni odjeci depopulacije u Hrvatskoj očituju u manjem broju.

U Statutu Sveučilišta u Zagrebu stoji da se počasni doktorat može dodijeliti osobama od iznimnog ugleda, te osobama koje su svojim radom pridonijele napretku Sveučilišta i hrvatskoj znanosti i kulturi. S tim da je Dragan Čović jedna od takvih osoba nije se složila profesorica Filozofskog fakulteta Đurđića Čilić, koja je u svom obraćanju nabrojala zašto mu ne bi trebalo dodijeliti ovaj doktorat, a podržali su je profesor s PMF-a Damir Bakić i dekanica FFZG-a Vesna Vlahović Štetić.

Čović je na Općim izborima 2018. godine u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH izgubio od Željka Komšića. Nakon izbora je s čelnikom SNSD-a i srpskim članom Predsjedništva BiH Miloradom Dodikom dogovorio stvaranje koalicije koja je prema njihovim riječima trebala imati naglasak na izmjeni izbornog zakona i europskom putu zemlje.

Najveća postignuća

Dragan Čović je od početka osamdesetih pa do danas ostvario zavidnu karijeru. Iako se on i njegove srpske i bošnjačke kolege predstavljaju kao borci za prava i bolji život svojih naroda, stanje u Bosni i Hercegovini pokazuje suprotno.